kolekcija

Plan je bio natovariti stvari u kofere, torbe i ostale rupe na motoru. Radi se o nešto više stvari jer su potrebne dugi rukav stvari, malo deblje jakne i obavezno kišna odijela. Prvi dan odraditi put u okolicu i pronaći smještaj u Maria Alm selu jer je tako predložio BigD a ja nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Smjestiti se, iskrcati višak stvari, odmoriti i onda sljedeći dan osvojiti cestu s dovoljno vremena za svaki kutak.

Plan je stalno visio u zraku jer se temperatura na cesti spuštala na 2 ispod nule s konstantnom kišom i žena je na te uvjete bila "li la" - napomena je da se radi o 8. mjesecu. Prognoza za planinu je uvijek za trenutni i naredni dan i teško je pogoditi. No dogodilo se da je sunčano i bez oblaka dva dana za redom (ponedjeljak i utorak) a mi smo planirali voziti u srijedu. I promijenili plan bez puno razmišljanja. U utorak krenuti, napraviti shoping u Villachu i s južne strane prema sjevernoj proći cestu i nakon toga potražiti smještaj.

Pakiranje je bilo vrlo ubrzano jer sunčani dan nismo htjeli fulati a već je izašla prognoza za kišnu srijedu. Nismo stigli ni eure pripremiti a bome ni pokupiti neku bitnu poštu. Popakirali smo prostor koliko je bilo mjesta ne razmišljajući da čemo možda nešto i kupiti putem. Nije nam bilo bitno, bitno da idemo i da imamo nešto plastike s nama. Ujutro se žena prvi put spremila prije mene. Sav još krmežljav nisam mogao vjerovati ali i to je moguće. No to njezino ranoranjenje nije bilo zbog uzbuđenja od puta nego smo još išli do dvije poslovnice banke da bi shvatili da ne rade prije 8h ujutro i da nju mući preporučena pošiljka koja ju čeka na pošti (ovo nije trenutno bitno ali će se pojaviti još kasnije).

I tako mic po mic (jer se radni narod vratio u grad i gmiže na posao) izbauljamo iz grada. Goriva naravno nemamo pa na izlasku tankiramo i tako za stvarno krećemo tek u 8:15 (plan je bio krenuti u 7). Svjestan da samo izgubili sat vremena u startu razmišljam kako bi bilo zgodno pregaziti Sloveniju u "dahu" bez stajanja. Vinjetu imamo od puta za Postojnu, goriva ima i više nego što treba (neki zlobnici bi rekli da to ide i na rezervi), jedna energetska pločica je pri ruci i vrijedi probati. Sad se uopće ni ne mogu sjetiti neke posene situacije putem. Prvo stajanje je bilo iza Karavanki jer smo trebali kupiti vinjetu za Austriju.

Tu su počeli prvi problemi. Nekoliko SMS-a s mirisom problema na poslu me ne može izbaciti iz ritma ali propušteni poziv od brata nije nešto za zanemariti. Dok žena kupuje potrebnu naljepnicu ja saznajem da je njemu krepo disk i po glasu kužim da mu je bitno. E j... ga buraz, vraćam se za tri dana. Stajali smo samo koliko nam treba da očistimo vizir vlažnom maramicom i zalijepimo novi ukras. Villach nije daleko i nema sad gubljenja vremena - pomažu i silni treninzi tako da nije neki problem.

Na čvoru Villach treba okrenuti prema Italiji da bi lakše pronašli Louis, priručna navigacija je s nama ali se nikome ne petlja s njom. Fulali smo prvi (pravi) silaz ali ni drugom nije ništ falilo (osim jedno 5km vraćanja) i pronašli treženu trgovinu. Ja sam imao šalabahter s tri artikla. Mjerač temperature ulja i dvije kacige. I tu su se pojavili novi problemi - suprotno mojim očekivanjima imaju obje kacige (radi se o Schubert i Nolan "klap" kacigama) koje su na 50% off. Schubert je nekako želja i isprbavam pravu veličinu, mjerim tri puta glavu, stavljam, skidam, nahodavam se po dućanu i odluka pada na veličinu XL (60) iako smo i ja i žena izmjerili glavu na 58. Malo je tijesna ali po svim pravilima izbora tako bi moralo biti jer prva veća ima lufta na glavi. Zbog žurbe i dosta izgubljenog vremena na brzinu letim dućanom i skupljam mjerač temperature ulja, prvu pomoć za krpanje gume na cesti, mali privjesak za mjerenje pritiska u gumama i 12V utičnicu za ugradnju (imam u planu i to staviti na motor da bi lakše spajao navigacije, punjače mobitela i slično). Žena je dodala čizme, rukavice i "brnjicu". I tako mic po mic 450€ - dan je počeo krasno . Žena provlači karticu i mrmlja "Sretan ti rođendan" a kasnije ćemo se obračunati .
Na brzinu na parkingu slijedi montiranje mjerača temperature, preobuvanje drage i moja promjena kacige. I tu smo shvatili probleme s pretovarom ali ništa što nebi riješilo malo skakanja po koferu . Mjerač se šarafi na mjesto mjerača ulja i skroz je zgodan - evo slike:


Obzirom da smo malo duže šopingirali otvorio se problem hrane jer sunce već pošteno prži (blizu je podne) i na okret od 360 stupnjeva žena vidi McDonalds - njoj omiljeni junk food. Obzirom da nemam bolje ideje i još opijen novom kacigom i gadgetima pristajem. Za vrijeme klope odrađujem par poslovnih poziva i situaciji u firmi lagano ide iz lošeg u gore (je da jesam na GO ali mi nije svejedno). Big Mac sam doslovno progutao (što sve oni zovu Big) i zalio pićem koje jedino pijem kad mi nije dobro i miješano s crnim vinom.

Tip ispred Louisa nam je prije ručka stalno hodao oko motora i gleda ga lijevo, gleda desno. Nakon nekog vremena se ohrabrio i pita za godinu, pa za vrijednost i na kraju kamo idemo. Kad je shvatio na mom tečnom njemačko-englesko-hrvatskom jeziku predložio nam je toplu odjeću i objasnio da imamo dva sata vožnje još do tamo. To je samo još podiglo napetost ali šoping je napravljen i sad više ništa ne stoji na putu.

Sunce već opasno prži i ovo je prvi put da mi je drago zbog toga jer ipak idemo u planine. Bez obzira na temperaturu oblačimo punu spremu za nastavak puta. Kratki pogled na mapu mislimo da je potreban kako bi pronašli put do GGHAS no kasnije se ispostavilo da je to potpuno nepotrebno. Znakovi u Austriji tako lijepo vode do GGHAS da vjerojatno moraš biti gadan "luzer" da promašiš. Zadnji dio autoputa je preletio u proučavanju novog helma. Ženu sad više uopće ne čujem kad govori iza mene ako ne dignem vizir (što nekad i nije loše), vjetar mi ne baca glavu amo-tamo, mogu koristiti obične naočale i s unutarnjim tamnim vizirom voziti i po suncu i kroz tunel s laganim prebacivanjem (ovo me najviše oduševilo). Zbog toga nisam ni shvatio kad se prije pojavio znak za skretanje i tu prestaje razmišljanje o kacigi već uživanje.

Cesta od autoputa prema južnom ulazu nije uopće loša, vodi između visokih planina, zelenilo ju okružuje s pokojim slapom, vrućine nema. Baš krasno. I žena i ja razmišljamo kako li će tek izgledati destinacija kad već ovo izgleda bajkovito. A na naše zaprepaštenje kako prilazimo sve bliže tako broj motora koji dolazi u susret eksponencijalno raste! Znam da dolazimo relativno kasno ali zar je moguće da u sred tjedna (utorak) toliko motora ide gore? U početku sam pokušavao svima mahati ali jednostavno i za mene je ovo previše jer em ih ima puno em je svaki treći GS (trenutno postoji u našoj familiji podjela motora na tri vrste: BMW GS, BMW, sve ostalo) pa je malo mučno gledati toliku rijeku njih.
Ne znam da li zbog toga ili nečeg drugog ali kaciga je počela stiskati sljepoočnice i počelo me to toliko smetati da sam morao stati i promijeniti. Na testiranje ide kod moje drage (njoj je prevelika) ali ju ostavlja da vidi u vožnji:


Nazad u posuđenoj kacigi "hladim" glavu i samo pratim znakove za GG jer me se uopće nije dojmilo to stiskanje. Znam da kažu da nove cipele moraju žuljati ali pomisao na bacanje 250E - pogotovo što je to poklon od žene - nije laka. Zaboravio sam uopće i pogledati kolika je temperatura ulja u normalnoj vožnji a obzirom da dosad nisam imao taj gadget neću imati s čim usporediti kod uspona.

Sve više znakova ukazuje da smo blizu, stajemo samo kratko da vidimo jel' trebamo kakvu ulaznicu kupiti i saznajemo da su naplatne na 3 km ispred nas. Cesta se već ozbiljno uspinje, a motoru nisam ni dao priliku da se ohladi od ganjanja. Na naplatnim koje su nam otele 18E (primaju plastiku naravno) pogled na mjerač temperature pokazuje alarmantno stanje - cajger je došao do kraja skale i pokazuje 140 st.C. Zgodno moram priznati, no cilindri uopće ne odaju dojam vreline i stajem odmah više radi slikanja nego straha za motor. Vrijeme je za pokazivanje majice i proučavanje neprijatelja:


Bez obzira što smo još nisko okolna temperatura je već znatno pala i cilindri (i ulje) se hlade u trenu i mi krećemo u osvajanje. Na dobivenu turističku mapu sam samo bacio pogled umjesto da je dobro proučim kako bih bolje shvatio što se zbiva oko nas. Mene je u startu fasciniralo kako sam konačno našao dostojnog protivnika za motor. Da ne bi bilo zabune u mogućnosti natovarili smo mi njega kao da nam je mrzak no čak ni to ga ne zaustavlja. Ali ne puca više od snage i penje se kombinacijom druge i treće brzine. Daleko je to od bilo kakvih problema ali za 4. više nema snage - ako se netko sjeća prethodnih putopisa neke crnogorske, bosanske pa i hr planine su osvajane u 5. na 9 banki. Neka neka, našao sam ti granice i lagano smanjujem opterećenje i smanjujem brzinu jer se kraj (vrh) još ni blizu ne nazire.

Sretan što smo stigli na cestu relativno brzo, što je prekrasno vrijeme, što smo u daljini vidjeli prve planine prekrivene snijegom i što je cesta stvarno krasna kao u vabilicama odlučujem još malko ohladiti motor i popiti nešto. Onaj Mac od ručka traži gašenje koje bome nije bilo jeftino - dvije točene kole malko preko 5E - i oni nešto nama prigovaraju na cijene. U isto vrijeme objašnjavam ženi da bi bilo pametno sići s ceste svakako do 19h jer ima još dosta do traženja smještaja a mrak ovdje dolazi ranije.