kolekcija

Navigatorov kutak

Početak 2010 pa do 15.08.2010.
Zbrojeno ne samo u vremenu koji u naslovu teksta nego i puno duže, nalazi se puno više toga a osnova je , kao i kod svih ljudi valjda, da pokušavamo jedni druge podržavati u svemu i dijeliti njihov svijet. Ja za sebe ne mogu reći da sam neki ljubitelj auta i automobilizma, ili možda je bolje reći da to nisam bila, no to je bitan dio Fahrer-ovog svijeta i ja sam odlučila da to želim dijelitii s njim. Od tuda je u mom životu krenula vožnja motorom, oldtimer-i ali i gledanje Top Gear-a, a ti „nesretnici iz Top Gear-a“ evo već dvije godine uspijevaju okupirati našu pažnju i u glavu nam staviti kojekakve ideje, a čini se da će mo ih i ove godine u jednoj podržati. Put u Švicasku prošle godine je bio zahtjevan ali i prekrasan, još uvijek kad padnem duhom gledam filmove vožnje koje smo snimili i njima si hranim dušu. Zapravo sam bila sretna kad su trojica veseljaka iz Top Gear-a našla novu najbolju cestu na svijetu jer time su nam riješili pitanje kamo na vožnju 2010. No 2010. je za nas za sada puna izazova, danas se kaže izazov a ne problem jer problem ne zvuči lijepo. Bili izazovi ili problemi, bili smo i još uvijek smo okupirani koječime, uglavnom stvarima koji jako napinju tkanje naših života, kako kao pojedinaca tako i naše mini-SLA zajednice. Putovanje u Rumunjsku je još živjelo kao lovačka priča, kao i ideja da u travnju/svibnju odemo do Gibraltara, motorom naravno, Žućom do Padove, Crvenim na Grossglockner. Sve su to bile lovačke priče za dokonu zabavu u društvu i film u glavi u kojem bježivo od stvarnosti i samo se vozimo. I onda nas je odnekud, iznenada zaskočio godišnji odmor. Sve moje kolege su tjednima prije imale razrađen plan za svoj godišnji odmor, rezerviran smještaj, a ja sam se još uvijek držala te slabašne ideje o Rumunjskoj iako o njoj Fahrer i ja međusobno uopće nismo pričali. Mislila sam da je od nje odustao, umoran od svih šamara koje smo popili ove godine, a evo sad kad sam pročitala što je on napisao shvaćam da je i on o tome mislio na isti način kao ja. Vjerujem da smo ove godine najmanje spremni za put, nismo se uopće vozili, ja imam ozbljnih problema s leđima, motor nije bio na ozbiljnom sistematskom već neko vrijeme, čak ni gumu ne možemo kupiti iako nismo pitali koliko košta (na nekim stvarima ipak ne štedimo). Ali ako ćemo tako gledati, nikada nećemo biti spremni ni za što i moći ćemo samo pričati prazne priče kako smo nešto htjeli, na koncu: „How hard can it be?“ )

Opterećena poslom i time što već kronično kasnim sa svime što radim, i što ne mogu stići obaviti te ću morati odrađivati na godišnjem, krećem u ofanzivu i naravno, vrlo prigodno dešava se jedna od rasprava epskih razmjera ali barem nas pročišćava, pustili smo si zlu krv. Na večer se s drušvom solidno zalijevamo, već dugo nisam naručivala duplo i još pila cugu koju frendica nije mogla procesirati, ali pomaže, stres polako odlazi. U subotu je već sve izgledalo drugačije, opet smo ušli u sinkronizam i okvirni je plan pao. Čak ni svadba na koju smo išli, a na kojoj smo imali samo „Poznatu curu u belom“ i jedan bračni par za koji se tijekom večeri ispostavilo da mi je blizak rod, nije bila naporna, barem meni. Malo smo odmorili i svatko na svoju stranu, treba se spremiti, ove godine doista namjeravam prije puta leći barem do 12, prošle godine sam u više navrata skoro zaspala na motoru što i nije pametan potez obzirom je prvi dio puta bio po autocesti. Na koncu, bitno je da imamo nešto novaca, dokumente i dobru volju, a za ostalo ćemo se valjda nekako snaći. I da ostavimo kućnog ljubimca u dobrim rukama ) to je također bitno jer bi nas mogao „zaklati“ na spavanju kad se vratimo ako ne bude zadovoljan tretmanom. On je kao i mi, dobričina ali grize i grebe svakom prilikom, i nikada strance, samo nas njegove najdraže gazde, koji ga maze i paze.