kolekcija

Da, dobro ste pročitali naslov. Čak 2 dana smo ostali u gostima kod punice. Dani su potrošeni na komunikaciju s rodbinom, roštiljanje i najviše na spavanje. Nisam se čak ni trudio negdje dalje od kuće izlaziti, nisam ni motor pogledao dva dana. Nekako kao da je avantura završila. Sad ćemo dalje više/manje znanim putevima, nema straha od stajanja ili kvarova jer nismo daleko itd. No, ipak je pred nama još 400km puta. Kako do sada nismo vozili autoputevima tako namjeravamo i do kraja.

Motor je provjeren i natankiran dan ranije. Razina ulja i dalje stoji stabilno pa već razmišljam zašto ga uopće gledam, svaki put potrošim par kapi teško nabavljenog ulja dok brišem mjerač. Gorivo je točeno na INA benzinskoj koja ovdje naravno ima crveni 98 radi vozila koja ga ovdje još dosta troše.

Stalno mijenjanje lokacija nam je malo poremetilo životni ritam i ne spavamo baš najbolje. Možda to ima veze s viškom energije koja nije ostala na cesti. Lagani pozdrav i vrijeme je za nastavak avanture. Strah u očima domaćih dovoljno govori o vjeri u vozačeve sposobnosti :-). Ova godina mi nije nešto naklonjena pa ih shvaćam s jedne strane.

Vrijeme je odlično za vožnju (hladnjikavo s rijetkom maglom), nema neke posebne gužve na cesti, stečena kondicija je dovoljna i kilometri samo prolaze. Lagana cuga kod Žepča i do granice nema planiranih stajanja. Razlog kakve-takve žurbe je dogovoreni sastanak s vlasnikom BMW 1602 na kojeg sam bacio oko. Zašto ne spojiti ugodno s korisnim pa kad već prolazim usput još ne kupim koji dio za mog drugog starca (1600-2 op.a.). I prejahasmo mi bosnu za jedno 3 sata, na granici gužva ali provlačimo se i prolazimo bez nekog čekanja.

Sad još treba pogoditi pravu cestu do traženog sela u okolici Slavonskog Broda. Nema ga baš na putokazima a bome ni na dosad više puta pohvaljenoj OMV mapi. No, vođeni mirisom plemenite hrđe i sonarom u glavi vozača bez puno lutanja pronalazimo Eldorado. Treba mi servo za crvenog kako bi ga sredio prije zamjene. A i glavni kočioni bi dobro došao. Lajsne za prednju haubu već godinu dana sanjam, stari stalno priča da ne bi bilo loše i koju rezervnu glavu imati itd. Lagani pogled na sanjano vozilo rasplinuo je sve snove. Od prošle godine auto je propao drastično. Nije da se ne mogu još neki dijelovi iskoristiti ali nekako nemam volje bavit se s njim. Ali ima gazda još jednog, kompletnog, koji je do prije 5 godina vozio i kojeg prošle godine nije ni u ludilu davao. No bez obzira što ima neki krov nad glavom i on je gadno nagrizen, vidi se da propada ubrzano. I eto meni opet nade, pa drž nedaj i sredih kupovinu. Skakao bih od sreće da me život već više puta nije naučio da kad negdje dobro profitiraš drugdje moraš spušiti.

Biznis obavljen, sretni nastavljamo dalje. Sad se već i vrijeme vratilo na staro i sunce prži nesmiljeno. Kad smo malo odmakli od sela žena se ohrabrila pa pita za dogovorenu cijenu za auto. Tek tada sam shvatio da sam si uzeo toliko slobode da sam bez dogovora kupio auto. Obično to ne završi dobro ali obzirom da ona ima skupljih cipela u ormaru od dogovorene cijene sretna je i ona zbog kupovine. A na njemu i servo, i lajsne i kompletan motor, i getriba i kardan i diferencijal i....

Vraćamo se lagano na zadanu dionicu i krećemo lokalnim putevima prema kući. Ima dosta sela, pa iako je ravno ne pretjerujem s brzinom – bodovi mi ne trebaju a ratnu rezervu sam potrošio na kaparu. Nemam više ni pojma koliko sam km prešao jer kilometarsat malo broji a malo ne. Sve čekam neku poznatiju benzinsku ali nikako. Već mi se lagano strah uvlači u kosti da ću ostati bez benzina a i navigator sad već preklinje za stankom. Guzica je popustila. Par desetaka kilometara dalje od očekivanja stajemo. Nije više bitno ni čija je benzinska ni koliko je sati. Uzimamo gorivo (kojeg je još dosta bilo jer motor i dalje troši ispod očekivanja), nešto hladnih pića i malo grickalica da preživimo do doma. Lokalni cugeri nas gledaju i savjetuju da pazimo na cesti – nemam volje objašnjavati kud smo sve prošli. Samo su čudno gledali naše pokušaje da oživimo stanovite dijelove tijela vježbama.

Vrijeme se nešto počelo mutiti i nastavljamo put. E sad to već nije crno tamo negdje u daljini nego ispred nas. Vjetar se igra s nama ko da smo mala lađa na veliki okeani. Osjećam strah u ženinom glasu koji dolazi kroz interkom. A i nije neki užitak kad te frkne bočni nalet vjetra ali nije bilo kritičnih situacija. Cijelo vrijeme je nebo iznad nas na rubu plača ali kapi nas izbjegavaju. Sad već prolazimo mjesta koje je poharalo nevrijeme samo nekoliko minuta prije nas, polomljene grane drveća uz cestu, lokve pune vode i sl. Prosjek brzine opada ali se ne staje, jednostavno ko da nam je netko držao kišobran iznad motora stalno. Kutina, Popovača i Ivanić Grad ostaju za nama, nikad ne bih rekao da je najteža dionica tek ispred nas.

A nagradu za najtežu dionicu cijele 1600 km duge avanture bez puno razmišljanja dodijeljujem dijelu Dugo Selo – Trešnjevka (Zagreb). Sad već stvarno umorni ulazimo u koštac s gužvom na cesti. Ulazimo u grad u vrijeme kad se ljudi vraćaju s posla i to mnogima prvi dan nakon godišnjeg pa se svi naguravaju i gužvaju. Čak i motor navikao na pasivne krajeve vidljivo ne uživa u ovome. Temperatura opet raste i bez obzira na korak do cilja moramo stati. Navigator ne može više. Ali ne daje da popijemo nešto, nego samo protežemo noge i idemo završiti avanturu. Sad sam i ja malo dosao k sebi i odlučnije se borim s prometom. Nevoljko se vraćam na zagrebački stil vožnje i za „samo“ cca sat vremena dolazimo doma.

I dan danas ne mogu vjerovati što je Gican sve podnio i to s kakvim dostojanstvom. Ni u jednom trenu nije dao naslutiti da mu je teško ili da ga maltretiramo. Sve komande je odradio čisto i bez pogovora najbolje što može. Skidamo opremu s njega da zna da je odradio svoj posao. Nemam riječi kako da pohvalim to staro kljuse, jedino obećanje da na zimu ide generalni remont. Rado bih mu stavio kakvu deku preko leđa ili dao najfinije zobi kako bih mu zahvalio.

Sad je još preostalo samo mačku izaći na oči i prezivjeti. 8 dana ostavljen na milost i nemilost prijatelja i kolega, a inače poznate „zlatne“ naravi predstavlja zadnju prepreku prema zasluženom odmoru u vlastitom (dobro ženinom) stanu. Sreća da je dobio extra pola kilograma i da ne vjeruje očima kad nas je vidio tako ni zadnja prepreka nije teška.

To bi bilo to, nema više tj. ima puno toga neizrečenog ali to možda u nekom idućem putovanju s utegnutim borama na Gicanu i s nešto boljom dodatnom opremom. Ne, nisam mislio na mlađu ženu ili slično. Mislio sam na razne kofere i ostale sitnice koje život znače. A idući put se već lagano planira...