kolekcija

Ovdje je već bilo dosta hladno za ovakvo šepurenje i slikanje je brzo završilo. Nismo na vrijeme vidjeli preporuku za sladoled pa smo jednostavno nastavili dalje.

Ostalo nam je još cca 27 km ceste od koje se većina spušta i to sve do svega 800 m.n.v. I to je zloglasni spust gdje neki auto magazini/emisije testiraju izdržljivost kočnica vozila. Nama nije neki problem jer naš heroj jako dobro koči motorom - toliko dobro da je ovo prva cesta na kojoj uopće moram pomagati kočnicama - inače moram davati gas čak i na nizbrdicama i u 5. brzini - još jedan dokaz da je cesta dostojan protivnik. Obzirom da je očito da je najljepši dio dana prošao gužva na silasku je velika ali nam ne može pokvariti dojam dana. Jedino što kvari idilu je smrad kočnica automobila koje zadnjim snagama drže limenke da ne jurnu bez kontrole nizbrdo. A upozorenje o provjeri kočnica iza svakog zavoja stoji na mnogim jezicima - nikad neznaš kad će neki napuhani vozač pomisliti da njegov auto može nemoguće.

U ovom trenu smo već počeli skladati epske pjesme motoru jer je osvajanju kraj i nema više, pokorili smo planinu i cestu. Ostaje nam još pronaći Maria Alm, pronaći smještaj, pojesti nešto, osvježit se i pasti u komu. Na mapi udaljenost izgleda šaljiva ali ovako umoran i potrošenog entuzijazma imam osjećaj da traje nešto duže. A cijelim putem uz cestu stoje ogromni znakovi koji nude smještaj "bajkerima". Nije ni čudo koliko ih ima.

U Maria Alm ulazimo dosta kasno ali još ima dnevnog svjetla. Brzom pretragom od dan ranije znamo za ime jednog hotela koji ima pristupačne cijene (74E za sobu i dvije osobe) i imao je slobodnih soba te stajemo kod njega. Uslužni domaćini odmah nam dolaze u susret ali soba slobodnih nema. Cijelo selo je jedan veliki hotel pun turističkog smještaja pa nas to ne zabrinjava previše i krećemo dalje po uputama koje smo dobili. No, ili sam ja upute krivo razumio ili sam bio preumoran da ih slijedim ja skrenuo na samu marginu sela i vidim na ulazu u jedno gospodarstvo zastavicu Zimmer Frei, skrećem na makadam i vozim neko vrijeme uz kuće i gospodarske zgrade. Žena viče sa zadnjeg sjedala da ne želi spavati u štali pa ja gledam prvo mjesto da se okrenem. No, pred kućom ima ljudi pa da ne ispadne da smo zalutali pitamo iz pristojnosti da li ima slobodna soba.

Ja neznam baš najbolje njemački (a ni engleski mi nije nešto) ali mlada gazdarica (kćer vjerojatno) nam objašnjava na engleskom da imaju samo još jednu slobodnu sobu koja se danas ispraznila ali da ju zbog priprema za zimski period nisu stigli pripremiti za nove goste. Pita nas ljubazno da li smo jeli i ako nismo da će dok mi odradimo večeru sve biti spremno. Cijena? 38E za sobu s doručkom - cijena više nego prihvatljiva, nema brzi Internet, nismo ju ni pogledali ali mrak brzo pada i nemamo namjeru dalje tražiti pa pristajemo na sve. Nismo ni sišli s motora nego se samo okrenuli i krenuli u potragu za hranom.

Selo nije veliko i stajemo na prvom parkingu, skidamo višak opreme i sad slijedi odabir mjesta za hranu. Na žalost ovdje nema kamionđija po kojima bi shvatili gdje je dobra klopa ali to nam u ovom trenu nije ni bilo bitno. Ja odustajem i ne želim donositi odluku o lokaciji pa žena odabire i to ko prstom u nešto. Izgledalo je sasvim OK osim male bine s ponešto muzičkih instrumenata. Gužva je i konobar nas smješta za stol za kojim već sjedi gost. Da skratim, klopa je bila OK, pivo isto. Ubrzo je počeo i performans za dvjesto-tristo lokalnih ljudi i gostiju koji se događa jednom tjedno u jednoj birtiji i to baš utorkom u ovoj. Evo slika:


Ovim lokalnim čak stigli i gosti iz Njemačke pa plesom zabavljali. Koliko bi nam god to nekad i možda bilo zanimljivo umor nas tjera dalje. 14h smo na cesti, prešli smo 550km, osvojili smo Grossglockner i meni još težu zadaću šopinga i još k tome neznamo kakav nas smještaj čeka i da li smo uopće dovoljno dobro objasnili da uzimamo sobu.

Povratak u sedlo i vožnja me malo razbuđuje i razmišljam kako bi pristao i na plahtu preko slame nakon ovakvog dana. Kod skidanja kofera još jednom zahvalno gledam motor kako je on to sve podnio.

A onda vrlo ugodno iznenađenje. Mlada gazdarica nam objašnjava gdje je soba za doručak i gledanje televizije, usput nas pita što želimo od pića za doručak, pokazuje nam gdje možemo pronaći osvježenje i frižider i na kraju vodi na najviši kat i otvara vrlo ukusno uređenu sobu u potkrovlju s dva velika i jednim pomoćnim krevetom. Sve vrlo čisto i uredno, imamo čak i wc i tuš kabinu. Ništa više nam ne treba. Samo san... koji je došao prije nego sam glavu spustio na jastuk.

Kraj prvog dana.