kolekcija

Uvod
Gotov je godišnji odmor. U "pondelek" moram na posao. Ima jedan tjedan dana od ovog godišnjeg koji bi rado podijelio s vama.

O glavnom akteru se nešto pisalo dosad. Ukratko, odbačen, otpisan stari policijski motor s kojeg je netko još k tome i dobro pao. Motoru sam zamijenio ulje i stavio još neki aditiv upitne kvalitete, stavio novi uljni filter, najjeftinije NGK svječice, malo ispuhao zračni filter i poštelao ventile.

Oklop sam u vlastitoj režiji krpao stakloplastikom jer sam godišnju zalihu financija za takve stvari potrošio kupovinom. Nekako sam ga uspio uglaviti na motor. Vjetrobran sam dao napraviti od pleksija. Sjedalo i plastika ispod sjedala su lokalna replika. Krpanja i popravci su se odvijala blagdanima i nedjeljama kad normalan puk odmara.

Nešto sitnijih dijelova mi je poklonio frend. Našo sam na polici neke stare male platnene bisage. Tank torbu sam kupio i napunio ju s kišnim odijelima (2 komada).

Na ženinu sablazan krstio sam ga imenom Gican (posvećeno Kranjčaru mladjem). Napravio sam par sto kilometara po gradu i na relaciji ZG-VŽ i odlučili smo krenuti na put s njim. I to ni manje, ni više do Podgorice i nazad kroz Bosnu doma. Nikada se do sada nismo motorom otisnuli na put dalji od 75km radijusa !?!? Za sve postoji prvi put.

Natovarili smo nešto odjeće i obuće u bisage i ženin ruksak. Posudili komunikaciju za kacige. Kožno odijelo je posudjeno od oldtimer motora, o kacigi čak nebih ni pričao. Žena je ipak kupila nešto bolju kacigu i odijelo jer je njezin sponzor (poslodavac) nešto darežljiviji od mojeg.

Ovdje će biti malo opisa s putovanja. Slika ce biti nažalost još manje. Evo početne slike:


Vrijeme radnje: 13.08.2007. u 7:20. Crni oblaci se spremaju napasti Zagreb a mi puni entuzijazma i žara (u prijevodu straha) krećemo na put. Plan za prvi dan je doći do Povljane na otoku Pagu bez korištenja modernih autocesta. Tamo stati kod frendova, zarakijat se i prenoćiti pa iduci dan dalje na put.

Zaboravih napomenuti da je satelitsko praćenje stavljeno na motor pa će povremeno kakva slika doletjet iz tog smjera.

1. dan ZG-Povljana

Znam da nestrpljivo čekate nove detalje ali morao sam pričekati da se navigator probudi, njeno viđenje i sjećanje je nešto bolje od mojeg. Ja većinom buljim u cestu i kontrolne lampice, osluškujem zveckanja u motoru a trebao bih slušati šum vjetra. No, to je moj križ.

Da podsjetim, radnja počinje 13.08. u 7:20. Nervozno spavanje je završilo, žena je od 5h radila završne poslove za sponzora, pripremila sve u stanu da frendovi mogu hraniti našeg ljubimca (Hoshi - http://www.kolekcija.info/index_h.htm) kad nas nema i put je mogao početi. Obratite pažnju na ženin izbor hlača, bit će o njima još govora.

Motor je bio napunjen do vrha prethodnog dana, ulje provjereno (razina preko maksimuma jer nisam bio siguran kako se provjerava a kad sam dobio upute bilo je kasno). Ako se nađete u situaciji da morate provjeriti razinu ulja na ovakvom motoru pravilna razina je kad se mjerač "zašrafi" do kraja (Naknadnim citanjem nekih manuala ni dan danas nisam siguran u ovu tvrdnju). Mada bi meni bilo logičnije da se mjeri kad je odšrafljen.

Da ne trkeljam više krenuli smo. Bilo je prerano za gužvu u gradu, valjda se ljudi još nisu vratili s GO-a jer je pred nama bila neradna srijeda. Do Karlovca po staroj cesti idila, ni slično putu od 21.06. kad smo s crvenim (1600-2 op.a.) išli prema Primoštenu. A zatim potpuno novi osjećaj vožnje starom cestom po kojoj je različitim vozilima voženo već puno puta, zavoji, sela, malo preticanja (pa čemu nervoza, ima mjesta za troje u dvije trake). Promet ugodno gust ali gdje je do vraga Borje, žena se već pojačano vrti na zadnjem sicu. Tu već dolaze do izražaja ženine uske traper hlače - cirkulacije u nogama nema, skliže po sjedalu kako god ja prikočim ili ubrzam. I onda pokušava smanjiti vrpoljenje pa se još pomiče po sicu, upire nogama i sl. Otprilike ko pomični balast na F117 kojemu je program za korekciju malo otišao k vragu. No, vrijeme je bilo odlično. Konstantno na rubu kiše, idealno za vožnju jer nije prevruće.

9:50 Borje
I eto Borja, prvo veliko iskrcavanje, prvo treba naučiti da treba iskopčati komunikaciju, sići s motora a zatim skidanje kacige (zar baš mora biti tako uska?) i svih slojeva odjeće (još uvijek smo nadobudni - bubrežnjak, jakna, rukavice, marama, kaciga - ful oprema na nama). Na Borju doručak, pršut, kiselo vrhnje i uštipci, provjera tko je zvao i zašto i idemo dalje. Zasad sve ide po planu, guzica ne boli nešto posebno. Nismo ni shvatili da smo se popeli na nešto višu nadmorsku visinu (700m). Obzirom da Gican ima dvije sajle za gas (do svakog rasplinjača po jednu) i da to nitko valjda nije podmazao od proizvodnje, ručica pruža malo veći otpor i šapa je počela pokazivati prve znakove umora. Mala masaža, promjena rukavica iz zimskih u ljetne i put pod noge nakon 45 minuta stajanja.

Prema jugu sve je više sunca, prometa i motorista koji se vraćaju kući (barem bi se tako moglo reći po smjeru vožnje). To je jedna od lijepih stvari vožnje motorom - pozdravljanje, naime motoristi se pozdravljaju !?!? Neki mašu, neki dižu ruku, a neki samo podignu dva prsta s ručice - ali pozdravljaju i to stvarno daje čovjeku neki pozitivan impuls kad ide na ovakav (ma bilo kakav) put.

Kod Gračaca je benzinska, sat pokazuje prijeđenih 220 km, po mojim kalkulacijama trebao bih imati još goriva za 50 do maks 100km. Tek smo krenuli na drugi dio puta i ne staje mi se još. Pa valjda ima još neka do Paga.

Još malo penjaja i počelo je spuštanje. Koči se motorom jer naravno da kočnice nije nitko servisirao od bogzna kada. Prije puta sam samo provjerio da li uopće ima obloga na prednjim pločicama i zaključio da ih treba štedjeti (pa si vi mislite na što liče). I eto mora, sad ga vidiš - sad ga ne vidiš, takva je stara cesta. Nakon, čini se beskonačnog spuštanja niz stižemo i do razine mora. Vožnja uz more daje nešto sasvim novo - osvježenje! Jakne su super i štite i sve je to za 5 ali je u njima (još su i crne) užasno vruće, no kad vozite uz more osvježenje je zagarantirano jer uvijek ima svježeg povjetarca s mora a tek mirisa, nije da su baš pretjerano bitni ali ih je lijepo osjetiti što će postati malo bitnije nakon drugog skidanja jakni i saznanja da smo skroz mokri a i malo smrdimo ali nema veze, kao da je to stvarno bitno (par kapi bezolovnog prikriva puno :-).

Mars pred nama!! A ne, to je samo Pag, kasnije smo saznali da zbog položaja Paga i zimskih slanih bura tu ništa ne može uspjeti pa zato slići nekakvoj kamenoj pustinji ili Marsu kako se žena šali. Benzinske naravno nije bilo više ni jedne putem ali motor još ne traži rezervu i blizu smo cilja prvog dana pa je strah od ostajanja bez goriva na cesti sve manji.

Na Pagu sasvim slučajno vozimo "u paru", zapravo pratimo se s našim Varaždincima, barem bi se reklo da su "naši" po registraciji. U Dinjiški prvi put silazimo s ceste uz neizbježne pozdrave, i stajemo kod kumova - a njih nema! Žena je toliko puno imala vjere u naš put da im nije javila da dolazimo i kad dolazimo i ljudi su otišli. Nema veze, idemo kod prijatelja koji znaju da dolazimo i kako ćemo kasnije saznati s zebnjom razmišljaju o tome gdje smo.

Sve manje boli kad znaš da je "touch down" na vidiku, stižemo - nasmijana lica dosta govore o tome koliko smo straha zadali prijateljima. Polako se iskrcavamo, motor ostavljamo u hladu (i on treba odmor), i opet treba zapamtiti da prvo treba iskopčati komunikaciju a zatim sići s motora, prijatelji nas zezaju da izgledamo kao svemirci. Lozu s bobicom grozđa u sebe, pravi domaći sok i idemo se kupati, što se čeka.

Put za prvi dan je završio super, svi parametri su bili u granicama očekivanja, motor još ide i ostavljen da miruje. Brčkanje u moru i picigin otjeravaju bolove iz mišića (ili kak već želite zvati masu oko zdjelice). Pivica na plaži i kreće se u pripreme klope. A di ćeš bolje klopati nego kod sposobnog lovca. Pa, on bi i galebove pripremio da je to za prste polizati. Par gemišta uz klopu je normalna stvar. Tako se i večer primakla puno ranije nego je očekivana. Šetnja (piva) uz rivu je dokrajčila dan.

Idući dan nas čeka put do Dubrovnika. Sad smo već svjesni da se motor tek zagrijava i da moramo malo raditi na održavanju slabijih dijelova (desna ruka vozača, guzica kod oba). Ženine hlače ne dolaze u obzir za sutra, treba naći gorivo i slične sitnice u idućem nastavku.

San je ionako stigao prije nego glava do jastuka.
Huh, zaboravih tahograf od prvog dana:
Ukupno 301km uz prosječnu brzinu voznje od 65 km/h
brzina

i visina