kolekcija

U opisu prošlog dana zaboravih (zbog umora vjerojatno) napomenuti jednu sitnicu. Kolega (motorista i obnavljač BMW-a), kojemu trebam zahvaliti za kupnju Gican-a, se nalazio u blizini Dubrovnika.

Ujutro još snen (oko 7:15) bolnom šapom pišem kolegi SMS da se spremamo na nastavak puta. Još se nisam stigao ni umiti kad zvoni telefon i pitanje je što se čeka? ajmo zajedno voziti dionicu. Nisam se ni snašao a već je dogovoren randevu u kafiću u blizini ali u 8h. I onda u žurbi ubacih nešto klope u sebe, potjerah navigatora da ubrza spremanje i pozdravljanje s rodbinom i otrčah provjeriti motor.

Prvo iznenadjenje dana (pozitivno) – ulje na maksimumu – nisam si to baš mogao objasniti pa sam prihvatio brzo objašnjenje da malo visi motor pa je to OK. Nisam ni imao vremena puno razmišljati jer smo već naravno kasnili a to nam nije navika. Rodbini samo zahvala na konaku i hrani i plin do daske. Malo lutanja u krug po Dubrovniku i prvo loše iznenađenje dana slijedi – našli smo kolegu (koji također ne putuje sam ali vozi GS-a pored kojeg moj Gican izgleda kao moped) ali kafić ne radi vjerojatno zbog blagdana (15.08.).

Brzi dogovor pada – kava (ili gorki) putem – vozimo zajedno do Trebinja (BiH) i onda se razdvajamo – mi prema Cetinju a oni prema Međugorju. Goriva ne znam koliko je u tanku ali me sad to manje brine jer ne putujemo sami. Putovanje u čoporu je sasvim novo iskustvo. Pustih kolegu naprijed kako bih jos naučio koju sitnicu o vožnji motorom na duge pruge i granica je samo osvanula ispred nas. Putem smo sreli posljedice požara koji su harali nešto prije našeg prolaska – crno bijeli svijet ukratko. Na granici se ja mučim s motorom jer je uzbrdica a nije mi se gasilo motor – škola za ubuduće – kad treba stajati na kosini motor u brzinu i gasi. Igre s prednjom i zadnjom kočnicom izbaciti iz misli. Tražili čak da skinemo kacige :-).

Vrlo brzo stigli do Trebinja u kojem kafići rade. Prvi iz kojeg se mogu gledati parkirani motori je bio naš izbor. Tu smo malo razmijenili iskustva o prehrani i putu, malo se generalno napričali i vrijeme je prekidu druženja – na našu žalost dalje opet moramo sami.
Šapa se izgleda lagano privikava jer sve manje boli. Vozimo lijepim krajolikom i kreće penjanje koje traje, traje i traje. No, konjica se uopće ne žali već kao da uživa, sve bolje i bolje ide. I brzo se ukaže pred nama još jedna granica. Gužva tolika da nas službena osoba ima vremena pitati kako smo i kako nam ide put – ovakva pitanja me nikad nisu na granici pitali. Naravno da traži papire od motora ali je sve u redu pa nastavljamo putovanje – treća država a još nije ni podne.

Prva benzinska u Vilusima gdje je i skretanje prema Cetinju. Konačno crveni Super 98 (olovni benzin – za one mlađe koji se ne sjećaju toga) do vrha tanka. Na pitanje da li idemo dobrom cestom čovjek odgovara da nam je bolje ići na Nikšić jer je na našoj ruti uska cesta!?!? Pa čovječe, motorom smo – kako misli uska kopkalo me ali ne i odgovorilo od nauma. No vrlo brzo sam shvatio što je mislio. Asfalt da, ali to nije cesta, to je više prilazni put do nečijeg dvorišta. Pa jedva motor prolazi – ali nema veze, puni želje za vožnjom i sumnji u izbor nastavljamo. Cestu su valjda radili turci, kasnije sam saznao da je ni domaći nisu sigurni koristiti. Svakih 10m lakat zavoj a između još jedan-dva zavoja. S jedne strane diže se planina, a s druge provalija da se kraj ne vidi. Povremeno se negdje u daljini na idućuj planini nazire neka cesta i sve si misliš da nije tvoja ali avaj, mic po mic i tamo se dođe. Vrlo naporna dionica za voziti, stalno mijenjanje smjera i mijenjanje iz druge u treću i obrnuto s kočenjem. Prosjek cca 20km/h a dionica ima 70tak km. Uspjeli još i zalutati putem ali davno igranje Doom igrice pokazalo se presudnim. Kreneš obilaziti jednim smjerom (kod nas slijeva-nadesno) sve moguće puteve i kad-tad ćeš pronaći pravi. Malo nas je vratilo nazad ali smo opet bili na onom koji je najviše mirisao na pravi. Izgleda da je istina da Crnogorci spavaju do podne jer nismo nigdje vidjeli čovjeka a bauljali smo čak i po dvorištima. Svemu je manje više kriva OMV mapa na kojoj je ovaj put obojen bojom ko i naša Jadranska magistrala.

I kad tamo Grahovo, mjesto gdje je neki sajam u tijeku ili nesto slično. I da, ne biste vjerovali, još smo na pravom putu ali nije ništa širi i/ili bolji. Još ima dosta do Cetinja. Nema veze, sad više ionako nemamo kamo. Srećom da cestari u Crnoj Gori rade i prije podne pa sklanjaju grane koje vise na cestu. Cestar = krava ili ovca koja slobodno šeće po cesti i hrani se onim što dohvati sa strane. Kraj je u isto vrijeme lijep (na neki divlji način) i strašan (kad samo pomislim da mi ovdje pukne guma ili sl. a nisam baš opremljen za te situacije). Ima i jedna slika s ove dionice.



I čitavih tih nekoliko sati sreli jednog crvenog golfa dvojku kako gmiže cestom i prešli ga tek kad je stao uz cestu jer za dvoje nema nikako mjesta. I već lagano počeli šiziti ko nas natjera ovuda kad dolazimo do šire ceste koja ima i prometa. Da sam tada znao sto me čeka vjerojatno joj se nebi tako veselio.

Tu dolazi najveće loše iznenađenje puta – P R O M E T N A. I to glupa da ne može gluplja. Pokušavam prestići neko vrijeme minibus ali tip vozi brzo, ravne dionice su kratke a ono o široj cesti shvatite uvjetno. I dolazi u susret pravi autobus. Minibus stane, mi iza njega (umjesto da ga sad šišnemo) a iza nas već došli auti. I tip u rikverc i po gasu. Ni panično stiskanje sirene nam nije pomoglo. Udar u prednji kraj, rušenje na asfalt i guranje cca pola metra. Hvala ti bože na jakom štitniku cilindra (kojeg smo povarili prije puta) na koji je motor pao i sačuvao nam noge i cilindar. Gorivo curi na sve strane (zbog nagiba i nedostatka gume na čepu tanka) i kotač pod minibusom. Nije izgledalo baš bajno, vozač crnogorskog autobusa kontra svih njihovih vrlina je vrlo brz u pomoći, žena vrišti na vozača da se makne s našeg motora i prije nego sam stigao slikati situaciju. No, trajne štete na motoru nema, čak se i blatobran prednjeg kotača uspio vratiti nazad, guma nije probušena, oklop je opet pukao na već krpanom dijelu, štitnik već toliko ima rezova da se novi skoro i ne vide. I onda novo iznenađenje – žena ima porezotinu na lijevoj potkoljenici – hlače i čarape netaknute – misterija. Odbija ponudu vozača minibusa za prijevozom do hitne s gnušanjem – ona će sa svojim mužem – sad mi je to smiješno ali tada sam mislio da mi oće nešto reći pa sam progutao knedlu, otvorio prvu pomoć, zalijepio gazu na ranu i idemo dalje. Prvi kilometri prolaze u proučavanju ponašanja motora – sve izgleda OK, volan stoji ravno, ne trese, prva kočnica je nešto tvrđa ali radi ispravno i ubrzo stižemo u Cetinje gdje su ženu „skrpali“ u vrlo kratkom roku.

Još se oporavljajući od šoka ne odustajemo od plana – prvo Lovčen a onda Podgorica. Par kapi kiše što su nas tada pogodile su bile jedine na cijelom putu. A uspon do Lovčena kao da je radjen za Gicana, motor jednostavno ne staje, ne gubi dah pa skoro ni snagu a visina je odavno prošla 1000 m/nv. Slično putu prema Sljemenu ali s većim usponom i dvosmjernim prometom.

Nakon kratkih objašnjenja gdje smo i što je što penjemo se uz 461 stepenicu. I tu shvaćamo da nam se noge još tresu od prometne ali nema odustajanja. Dokaz da je navigator živ i zdrav:


Tu smo konačno i sjeli, naručili klopu (koja je bila obilna), javili se prijateljima s novostima. Sve mi prolazi kroz glavu što sam trebao napraviti a nisam. Čak sam zaboravio pogledati jel kod mene sve na broju – bilo je. Ja zaradio samo masnicu na koljenu.

Ali tu nije kraj dana. Treba još u Podgoricu stići koja nije daleko ali obilje događanja jednostavno crpi energiju. Prvo ide spuštanje nazad po serpentinama – jako se teško koncentriram na vožnju, motor sam ide dok ja vrtim slike. Prolaze slike pored mene ali mi nekako više nisu tako bitne. Ubrzo dolazimo do prave ceste i sad više nema mjesta za vožnju s autopilotom. Odvrćem plin i jezdimo dalje.

Kod dolaska pred Podgoricu novi strah. Nešto nije u redu, temperatura koja dolazi od cilindara je previsoka. Ali motor prima plin i koči kao da je sve u redu. Ne dam se zavarati i vozim dalje, no temperatura nikako ne pada. Ulazimo u Podgoricu i prvog policajca pitamo za hotel a on uz psovke objašnjava da ne zna. Dobro je, znao je reći gdje smo trenutno pa smo se snašli. Dolazak pred hotel je otkrio misteriju temperature kad smo se odmakli od motora. Nisu cilindri davali temperaturu već je u zraku bilo debelo preko 40.

Možda hotel i nije odavao nešto posebno i bio je malo izvan table oznake grada ali put i događanja tokom dana su tražila zaustavljanje, odmor, tuširanje, zbrajanje dojmova. Sretni jer smo u komadu, jer nismo odustali ni mi a bome ni motor. A motoru svaka čast – bojim se da je danas stekao dva doživotna dužnika.