kolekcija

Podgorica ili donedavno Titograd, sad glavni grad nove novcijate države (MNE). Naš prvi zasluženi odmor. Odluka pada da se motor odmara i da koristimo TAXI. Nemojte sad mislit da imamo viška ojra ali vožnja s jednog kraja na drugi dođe ko dvije ZET-ove karte za tramvaj pa se uopće ne isplati mučiti. Nemaju startnine a kilometar košta ovisno o kompaniji od 40-70 centi. A sve merdžani vjerojatno svježe stigli s europskih cesata. Malo sam se više raspisao o njima jer o samom gradu i nemam što previše. Nismo uspjeli pronaći ni dućan s lokalnim majicama ili kapama (nešto s orlovima se tražilo). Dućan Croate u samom centru smo vidjeli, popili par točenih Nikšićkih za koje tvrde da se opet popravilo što baš nisam nešto primijetio. Otišli smo s rodbinom na ručak u obližnje izletište. Klopa OK, uzeh jegulje da i to probam, preživjeh. Malo bolji restač i za komplet ručak i cugu ode skoro sto ojra – nema veze, to je baš cijena prednjeg blatobrana što je stradao pred Cetinjem :-). Paklena vrućina i dalje hara ali hotel ima klimu u sobi pa ni to ne smeta – jedva izgurali dan, fali nam Gican i cesta. Šapa sad već jednostavno vapi za poslom, guzica nezna kamo sa sobom a lopatice su i zaboravile da bi trebale boljeti.

Dižemo se rano i odlazimo na doručak, treba energije za nastavak, žena rješava papirologiju i plaćanje a ja odoh napraviti standardnu kratku provjeru motora. Obzirom da nemam zaključan tank prvi je pogled unutra da vidim ima li manjaka ili viškova, izgleda sve uredno. Vadim mjerač ulja i ostajem zapanjen. Nije bila greška kod provjere u Dubrovniku, činjenica je da je Gican prestao trošiti ulje. Odlično!!! Možemo dalje što brže jer temperatura samo raste.

Po preporuci domorodaca ne krećemo lokalnim standardnim putevima jer se navodno divlje vozi i mnogo gine. Idemo mi prema Nikšiću, točimo putem novog crvendaća (motor dobro ide i malo troši). Cesta OK, nikamo se ne žurimo. Jednostavno uživamo u vožnji. Put nas vodi prema Žabljaku, poznatom zimovalištu. Krajolik vrlo sličan Švicarskoj samo su ceste lošije i krave manje smrde (vjerovali ili ne). U Žabljaku stajemo, imaju turist info ali nažalost nemaju nikakav prospekt. Pošto je zrak rijedak i sunce pići dopustio sam si jednu malu točenu. Kratka korespodencija s prijateljima i razgibavanje guzice koja se sjetila dužnosti (pain in the ass).

U nastavku srećemo policijsku klopku ali murjak kao da pozdravlja – pozdravih i ja njega pa po plinu. Možda mislio da ide kolega :-). Opet vozimo po vrlo zavojitim cestama i spuštamo se. Kočnice i dalje ne koristim previše jer treba šparat za nedaj bože. I dolazimo do mosta iznad kanjona Tare. Prekrasno ali stvarno. Eto slike s mosta.


Put i dalje zavojit ali daleko od one avanture prije Cetinja. Mislim cesta je većinom nešto šira ali dosta zakrpanija pa ludovanja nema. Jedino moram pokuditi višak (da višak) putokaza u određenim situacijama. Dođes u situaciju kad dva putokaza za istu skupinu kuća (ne bih ja to zvao gradovima) pokazuju u različitim smjerovima. Onda prođeš još malo da vidiš znak za jedan suprotni smjer pa odlučiš da je 2/3 bolje nego 50:50. Takvih problema na zloglasnoj dionici uopće nismo imali jer tamo nije bilo ni znakova a kamoli putokaza. Nisam ni sam siguran što je bolje. Čak je bilo situacija kad te putokaz odvede u nečije dvorište ali valjda mi ne kužimo znakove. Važno da se sunce vidi pa da barem mogu generalno kontrolirati idemo li u dobrom smjeru jer više OMV mapi ne vjerujem puno.

Pri ulasku u Pljevlja pada dogovor. Što god tražili od nas (imali smo čak ugovoreno i spavanje) do 14h moramo biti opet na putu jer nas još dosta nepoznatog čeka. Upoznavanje s ženinom rodbinom koju ni ona baš najbolje ne zna prolazi OK. Ručak dolazi ko melem na ratničku dušu (želudac). Prije nastavka još samo treba obići groblje ženinih predaka iza kojeg u daljini počinje požar (nismo mi sigurno jer nismo došli iz tog smjera).

I uspjeli smo sve odraditi, oko 14 se saga nastavlja. Cesta sad vodi cak i za OMV mapu putevima čudnih boja, nije nešto za zapamtiti jer ima dosta kamenja i pijeska na njoj. Dolazimo do šumske ceste koja kreće uzbrdo. To je ono što nam odgovara, zavojita planinska cesta koja se penje sa slabim prometom. Plin, plin, letimo zavojima i tek što se ugrijali treba naglo stati radi prepreke na cesti. Nije medvjed kojem se ne bih čudio već granica i to skoro na najvišem dijelu rute. Izlazimo iz MNE i polako vozimo dalje očekujući bosanski prijelaz. Spuštamo se mi tako i desetak kilometara prije kontejnera s njima. Već sam skoro i zaboravio na njih. Nema problema ni ovdje, već samo nekakva sjeta u očima ljudi – ne znam da li nas žale ili zavide. Cesta je ovdje uska, zavojita, prolazi kroz neke mahale i ne pretiče se baš. A nije da nema teških kamiona koji moraju (skoro ko i ja) kočiti motorom da ne spale kočnice. No dionica do „prave“ ceste nije duga i može se preživjeti. Jedini je problem što smo dosta u sedlu i guzica ne prašta. Taj „organ“ je jedini koji još protestira.

Kod dolaska na cestu Goražde-Foča lovimo prvu benzinsku, slucajno „El Tariq Oil“. Klinac ljubazan, točimo punog jer nam je ostalo još cca 150km do kraja dana. Uzimamo piće i radimo stanku. Ja malo čistim vizir motora jer sad vozimo brzom cestom a on već ima prašine i mrtvih kukaca iz tri države. Odlučni smo da treba nastaviti da nas negdje bez veze ne ulovi najavljena kiša ili mrak. Zasad sve ide po planu ali nikad se ne zna.
I put preko Foče do Sarajeva ne bi bio niš posebno da nije ovog svježeg domaćeg goriva. Sve je OK, motor radi, ali u preticanju sve glasnije vrišti a sve slabije ide. Kad okretaju pređu 5000 rpm-a motor nikud nikam. Nema veze, ne smeta Gicanu ni šljam gorivo, samo se stil vožnje mijenja. Ritam je napokon odličan, 80-90 pa i do 110. Ja prezadovoljan. Bez obzira na vrućinu navukli smo svu opremu na sebe jer s vožnjom u bosni se nije za šaliti – to iskustvo nosim od prethodnih boravaka, a pogotovo sad s motorom.

I peglamo mi tako, navigatoru već miriši domaći kraj. Guzica boli nesnosno ali navigator ne da stati. Pa doma smo skoro. A trebali smo pred Sarajevom stati a nismo. I koštalo nas to na kraju. Dobro, iskreno ne mene toliko koliko ženu. Hodala je čudno neko vrijeme nakon silaska iz sedla. Sad već vozim poznatom cestom ali je kraj napornog dana i samo pratim aute ispred sebe. Autopilot opet radi.

Zadnjim atomima snage uspinjem konjicu pred ženinu obiteljsku kuću (prilaz je vrlo strm, mislim da samo golfovi i terenci prolaze). Gasim El Tariqovim gorivom izgladnjene konje. Sretan što smo dobro stigli pozdravljam domaće. Još jedna naporna dionica je za nama. Odajem počast Gicanu i spremam ga na spavanje.

Evo približne slike dionice iz starog Autorouta – koji kaže 350 km.


Mislim da je dosta, slijedi opet odmor od dan-dva kod punice , rijetko se vidimo i velika kilometraža nas razdvaja tako da se uvijek dobro slažemo.