kolekcija

Plan je bio krenuti ranije (recimo oko 7h) jer je dionica spora i duga (>400km) ali višak alkohola od dana prije i ugodna noć su razlozi za malo duži san (da ne spominjem 32. rođendan vozača). Kratka provjera razine ulja je pokazala da je višak potrošen, a pogled u tank je signalizirao da je benzinska naša prva iduća postaja. Vani je već dosta pičilo sunce kad smo ubacili doručak u sebe i natovarili stvari na sebe i motor. Mislima mi prolazi misao kako je motor za cca 300km potrošio 2dcl ulja (koje je bilo viška) i ako tako nastavi uskoro će trebati naći neko ulje za dodavanje. A unutra mineralno ulje gradacije 20w50 koje nije uopće jednostavno pronaći.

Kratak pozdrav s domaćinima i put pod kotače (9:20). Najbliža benzinska nam nije uz put ali nemamo izbora jer je nakon prvog kilometra motor morao na rezervu – vozi Miško u mjesto Pag, natoči gorivo, okreni motor i konačno kreni u smjeru Dubrovnika. Ima li što ljepše od proslave rođendana na cesti s dobrim komadom? A vama puštam na volju da to shvatite kako vas volja.

Prvi kilometri prolaze bez većih problema, sunce nije jako, promet nije gust ali što je put odmicao postajalo je vruće. Doručak trazi gašenje požara, a ruke i lice zaštitnu kremu. Uz negodovanje navigatora nakon sat vremena stajemo u Pevcu kod Zadra (bio je stvarno blizu ceste). Ulet unutra, prva hladna tekućina i krema s zaštitnim faktorom 40 na blagajnu. I u tom kratkom vremenu temperatura je navigatoru porasla tako da otvoreno već negoduje zbog stajanja.

Da, možda ste primijetili da se pomicanje žene na sjedalu danas ne spominje. To je zbog toga sto su moje hlače platile glavom i sad se vozi u njima, a ja ostah bez rezervnih dugih. Nema veze, puno se lakše vozi motor sada. Samo nekako kilometri sporo prolaze. Sprinteri na odmoru (česi, slovaci, domaći, nijemci,...) sve češće trče (a nekad i hodaju) preko ceste i nema smisla gaziti ih jer nemam brisače.

I tako, mic po mic prolaze minute (pa i sati) a Split ni na vidiku. Guzica i šapa su rekli svoje. Prošlo je već cca 3h na cesti a još ni pola puta – ne sluti na dobro. Treba stati i tako usred ničega – birtija. Zaustavljamo prašnjave konje, provodimo proceduru silaska i kad ono „Volan“ je ime birtije. Prava za nas. Motor u hladovinu, led + fanta + 2dcl mineralne u prašnjavo grlo. Piva bi bolje legla ali vid je još mutan od jučer i fanta je ko melem na ranu. Razgibavanje šake i guzice je već uobicajena koreografija. Kratak pogled na mapu govori da je Split malo dalje od očekivanog – no puni volje i samopouzdanja već jedva čekamo nastavak vožnje. Ali treba još pročitati brdo čestitki stiglih putem SMS-a, malo se javiti društvu i na posao :-( i proleti pola sata.

Put se nastavlja u 13h. Sunce je opako i ne prašta. Kod odlaska na odmor staje stariji par turista s trokolicom i foteljama za sjedenje. Malo zavisti u našim očima i srdačan pozdrav pred nastavak. Odmor je odlično došao, sad treba pregaziti Trogir, Split, Omiš, Makarsku i onda valjda nebu gužve na cesti. Asfalt se lagano topi pod kotačima a Gican ne pokazuje nikakve znake umora. U dahu prođe 1h45 minuta vožnje – „brže“ dionice raznih Kaštela su za nama, Split također, Omiš nije vrijedno posebno spominjati – tko bi se rado sjećao tog krkljanca i moderne simfonije raznih sirena i truba. Lagano po suprotnom smjeru i bjež glavom bez obzira. Bijeli gican ima jednu prednost, ne skuže svi odmah da nema policijske oznake pa lagano trznu u stranu – taman da se čovjek provuče.

Negdje kod Omiša je odletio čičak koji pridržava mikrofon od komunikacije pa sam morao s njim malo kemijati a bome od vrućine je i brojanje kilometara na motoru stalo. Brojanjem na prste sam shvatio da se već dugo vozimo i poučen iskustvom od jutros pametno bi bilo natočiti motor pa smo mirni do Dubrovnika. Makarska je pravo mjesto za ovo. INA je tu, gužva standardna. Kod točenja goriva jednostavno ostajem u čudu. Prošli smo 275km uz prosječnu potrošnju 4.6l na 100km!!! Pa to mu je tvornička potrošnja!!!

Već dosta umoran i gladan (15h) govorim ženi da je vrijeme za ručak i duži odmor. Šaka jednostavno vrišti od bolova i grčeva a želudac je prati u stopu. Pitam ja blagajnika gdje bi mogli nešto pojesti uz cestu a da je OK cijenom i kvalitetom i čovjek mi predloži piceriju preko puta. Obzirom da nije ličila na nešto žena odbije stajanje ali odbije još par idućih potencijalnih mjesta. E tu je meni mozak zakuho, rekoh dokle me misliš tjerati bez zobi i vode!!! A kad ona mislila da ja mogu još pa nije htjela biti onaj koji koči.

Konačno i jedva smo stali u 15:50 na prekrasnom mjestu koje s stijene gleda na more (u ovom dijelu mi fali navigator da dopuni ime restorana ili barem lokaciju). Vjetar je bio malo jači pa smo morali sjesti unutra. Pogled na jelovnik govori da bi klopa mogla biti dobra ali obzirom da je iduća klopa neizvjesna izbor je pao na miješano meso kod mene i neka pizza za ženu. Porcija je bila ogromna i borio sam se s njom uz korištenje pivske tekućine kao katalizatora. Onako umornom i suhog grla piva je bila božanska, a tek druga – ko da nikad prije nisam pio bolju.

Vrijeme ko da je stalo. Kratak pogled na sat vratio nas je u stvarnost. Sjedili smo više od sat vremena. Od konobara smo saznali da imamo još preko 100km do Dubrovnika i to nam nije nikako sjelo. Prošli smo više od jučer, na cesti smo već sedam i pol sati, guzica je pri kraju snaga, grčevi u šaci su strašni, a lopatice se hoće razdvojiti – ko mi kriv kad na poslu inače najteže što držim je olovka.

što je, tu je. Skok u sedlo i mamuzama po konju. Cesta ide od 50 mnv do 250m, nije loša, promet nije gust pa ožeži. Nema stajanja do Dubrovnika kamo stižemo u 18:53h!!!! Jedva stojimo na nogama ali neko veselje i radost u nama. Stigli smo na drugu točku, motor samo prede, vrijeme je suho. Sve 5. Nakon pive nagrade za magarca iza upravljača smjestili smo se kod rodbine. Priča uz večeru je bila preteška, snaga je bila na izmaku i trebalo je krenuti na počinak.

Iduća dionica je prva u stranim državama i treba biti odmoran. Ruka spava na posebnom jastuku – mislim da sam čak i andol popio da malo izvuče mliječnu kiselinu iz mišića. Prebio bih najradije ljenčinu koja nije podmazala/poštelala sajle od plina ali sam preumoran. A ni žena nije puno bolje prošla.

Malo tehnikalija:
Ukupno 430km uz prosjek 59km/h (i još da čujem nekog da su svi motoristi samoubojice)